Please enable JavaScript.

Coggle requires JavaScript to display documents.

RATOVI PROTIV OSMANLIJA (STOGODIŠNJI HRVATSKO-TURSKI RAT), Krbavska bitka…

- - - - Nakon smrti Vladislava, na vlast kraljevine Mađarske došao je četverogodišnji kralj Ladislav. Naslijedio ga je Kazimir IV nakon trogodišnjeg interregnuma (vrijeme od smrti ili silaska s prijestolja jednog vladara pa do stupanja na prijestolje drugog vladara).
        
        Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bitci. Stoga, osmanlijska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom na drugoj bitci kod Kosova 1448. odvratila je europske države od slanja pomoći Bizantijskom carstvu tijekom osmanlijskog pohoda na Konstantinopol 1453.
        
        Pobjedom u bitci, maknute su prepreke koje su spriječavale osmanlijsko širenje u istočnu i centralnu Europu, daljnim bitkama veliki dio jugoistočne i istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskog Carstva.
    - - Lahka osmanlijska konjica u jurišu je napala vojsku bana Talovca. Kršćani s lijevog boka uzvratili su napad s bombardima i zaustavili prodor konjice. Nakon toga su kršćani neorganizirano pošli u potjeru za konjicom. Međutim, spahije su ih napale s boka. Vojnici kršćanskog desnog boka pokušali su pobjeći u malu tvrđavu Galatu na drugoj strani zaliva Varne, ali većina ih je poginulo u močvarnom području oko jezera i rijeke Devnje, gdje je Cesarini također poginuo. Jedino su se vojnici bana Talovca uspjeli povući iza Wagenburga.
        
        Vojnici drugog osmanlijskog boka napali su Mađare i Bugare Mihaela Szilágyija. Njihov prodor bio je zaustavljen, ali nakon toga su spahije napale ponovo. Hunjadi je odlučio da pomogne i savjetovao Vladislava da sačeka dok se ne vrati; zatim je krenuo naprijed s dvije konjičke čete. Mladi kralj nije poslušao Hunjadijev savjet i poveo u napad 500 poljskih vitezova prema osmanlijskom centru. Pokušali su nadvladati janjičare s ciljem da zarobe Murata i skoro su uspjeli, ali je ispred Muratovog šatora kraljev konj ili pao u zamku ili bio izboden, nakon čega je janjičar Kodja Hazar usmrtio kralja i odrubio mu glavu. Kraljeva glava je predana sultanu i kasnije odnesena na osmanlijski dvor. Osmanlije su uništile ostatak poljske konjice.
        
        Prilikom povratka, Hunjadi je uporno pokušavao povratiti kraljevo tijelo, ali sve što je uspio uraditi je organizirati povlačenje ostatka svoje vojske; u vojsci je stradalo hiljade žrtava i bila je praktično uništena. Kraljeva glava i tijelo nikad nisu pronađeni. Dvorski pjesnik Michael Beheim napisao je pjesmu na osnovu priče Hansa Mergesta koji je proveo 16 godina u osmanlijskom zatočeništvu poslije bitke.
- - - - Po drugim kriterijima se uzima od 2. polovice 15. stoljeća i cijelo 16. stoljeće
        
        Po trećim kriterijima je taj rat završio najnižom točkom 1606., kada je mirom na Žitvi dobiven rat za Hrvatsku na kupskoj granici.15. i 16. stoljeće su iz tog razloga u lirsko-epskom spjevu Pavla Rittera Vitezovića nazvani Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta).
    - - Nakon bitke na Kosovom polju 1389. Osmansko Carstvo je počelo s pljačkaško-paleškim pohodima po Bosanskom i Hrvatskom Kraljevstvu. Prvo je napalo južno i središnje Bosansko Kraljevstvo, a nakon što je ono palo 1463. godine, turske su postrojbe krenule na primorske, središnje (Krbava) i istočne nizinske dijelove Hrvatskog Kraljevstva. Vremenom su Turci počeli s upadima i u Korušku i Štajersku. Turci su od pobjede na Kosovu polju 1389. do Krbavske bitke 1493. godišnje poduzimali od dva do deset pohoda u kojima su primjenjivali taktiku pustošenja napadnutog područja: spalili bi sve objekte u naselju, sve stanovništvo koje nije bilo ekonomski isplativo, stare i nemoćne bi poubijali, a sve drugo bi odveli u roblje, a sva materijalna dobra koja se moglo ponijeti bi odnijeli sa sobom.
        
        Pored ekonomskih učinaka - osiromašivanje napadnutog područja putem pljačkanja i uništavanja ljudstva i objekata i na taj način namičući novac za plaćati svoju vojsku uz granicu, pohodi su imali izviđačku namjenu - prikupljalo se informacije o novim krajevima, a strateški je bilo unošenje nemira i straha na pograničnim područjima koja su postala ekonomski neutralizirana. Pohod pljačkaških postrojaba je pripremao teren za veću ofenzivu redovnom vojskom. Vojnici koji su vršili pohode zvali su se akindžije. Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima. Bili su lako konjaništvo, a u pohode su išli u broju od 5 do 10 tisuća. Njihova brzina, pokretljivost, hrvatski brdoviti i šumoviti tereni su ih činili praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu, a vidljivi su postajali tek kad bi upali u naselje, što je onemogućavalo ikakvu kvalitetnu obranu. Pogodni su za napad postajali tek kada bi u povratku s plijenom postali spora meta.
        
        Okolnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj kao i u samoj kršćanskoj Europi su Osmanskom Carstvu išle na ruku. Hrvatsko-Ugarska je stalno trpjela zbog neprekidnog sukoba kralja i feudalaca sklonih samovlasti, kasnije i zbog građanskih ratova i seljačkih buna. U Hrvatskoj je to bio slučaj borbe između bana i najmoćnijih plemićkih obitelji. S druge strane, kralj je imao ambicije prema Češkoj i prevlasti u srednjoj Europi. Sve je to dovelo do toga da je Hrvatska pored turskih, trpjela i zbog upada kršćanskih snaga, primjerice njemačkih sa sjevera. Središnja vlast općenito nije ozbiljno shvaćala tursku opasnost, unatoč tome što su vrlo lako padale susjedne balkanske države pod tursku vlast, a ni poraz u bitci kod Varne nije europskim kršćanskim zemljama bila dovoljna lekcija.
        
        Tako je obrana Hrvatskog Kraljevstva često doslovno bila prepuštena isključivo hrvatskim snagama: hrvatskom banu i hrvatskom plemstvu, posebice onima kojima su posjedi bili ugroženi ili već oteti napadima. Motivirala ih je obrana postojeće imovine ili možebitno vraćanje okupirane imovine, a mnoge je plemiće gubitak posjeda dovodio u položaj bezemljaša. Unatoč tako teškoj gospodarskoj podlozi, hrvatska obrana je često pobjeđivala akindžije, kada bi presretanje uspjelo. Poznata je pobjeda u bitci u klancu Vrpilama 1491., zvana i Prva krbavska bitka.
- - - - SEOBE STANOVNIŠTVA
        
        Hrvati se povlače na sjever i zapad. Stanovništvo iz Pounja i okolnih krajeva odlazi u Gradišće (i okolne krajeve), Istru, Donju Sutlu, Prekokuplje, a iz Huma u Molise, zapadnu Liku i Istru, Bačku, s istočnojadranske obale i zaleđa na zapadnu jadransku obalu. Središnji dio hrvatske oko Vrbasa se prazni i tamo se doseljava pravoslavno stanovništvo. Preostali katolički Hrvati u tim krajevima koji se nisu dali islamizirati, u znatnom broju prešli su na pravoslavlje, jer nije bilo katoličkog svećenstva, pravoslavno svećenstvo htjelo je podložiti i katolike pod svoju nadležnost preko raznih mjera pritisaka, odluka katoličkih vjernika koji su za ostati kršćanima i ne islamizirati se odlazili pravoslavnom svećenstvu. Budući da su katoličke zemlje bile susjedi s kojima su Osmanlije bile u ratu, za razliku od pravoslavnih, katolički je element doživljavan kao nepouzdan i subverzivan. Ostali razlozi su različiti pravni položaj Katoličke i Pravoslavne Crkve u Turskom Carstvu, progoni katolika od strane srpsko-pravoslavne hijerarhije, unutarnji odnosi među redovničkim i svjetovnim klerom, provedba grgurevskoga kalendara itd.
        
        PODRUČJA UGROZE
        
        Postojale su tri područja ratne ugroze. Prvo je bila teritorij Hrvatskog Kraljevstva nad kojim ni Hrvatska ni Osmansko Carstvo nisu imalo kontrolu te područja Hrvatskog Kraljevstva pod teškom ugrozom osmanskih vojnih operacija. Bilo je dubine do 50 km, a zapravo je pokrivala područja uz granicu odnosno kasniju Vojnu krajinu. Nadgradnja i podgradnja je bila dosta srušena, gospodarski život vrlo loš i bilo je izloženo snažnom iseljavanju.
        
        Drugo je bilo pod povremenim provalama osmanskih regularnih i neregularnih snaga. Kontrolirale su ju hrvatske vlasti, a u tom se području odvijao kakav-takav gospodarski život. Populacijski se popunjavalo iz raseljenih osoba iz prvog područja. Plemstvu je služilo kao gospodarski oslonac za branjenje ili pokušaje oslobađanja njihovih posjeda u prvoj zoni. Ta područja su živjela kao gospodarska potpora vojsci.
        
        Treće područje je bilo sigurno od osmanskih provala, no u njega se ubraja i područja koja su ponekad bila imala osmanske provale
- - - - Ime uskok po starijim tumačenjima prenjeli su oni sami, kad su se nakon pada Klisa preselili u Senj, iako je vjerojatno ime i način njihove organizacije postojao i prije toga.