Glazbena umjetnost prve polovice 20. stoljeća

Obilježja glazbene umjetnosti prve polovice 20. stoljeća

Melodija

Umjetnici čije djelovanje započinje uoči Prvog svjetskog rata

Pluralizam stilskih smjerova i pravaca, javljanje antiromantičke težnje

Futurizam u glazbi ima malo pristaša, futurizam se u glazbi naziva bruitizam (šum, buka, vreva). Prema bruitistima, svi zvukovi mogu postati glazbom.

Ekspresionizam - izraz unutarnje stvarnosti

Agresivni i nemirni izraz - umjetnici upozoravaju na nehumanost, zadiru u tabue, opisuju dramatiku rata, otuđenost pojedinca

Umjetnici polaze od sebe, a ne od vanjskih doživljaja

Novi nacionalni stil je osobito obilježio stvaralaštvo slavenskih naroda

Novoklasicizam - neki skladatelji svoja antiromantična stajališta nastoje iraziti povratkom starijim umjetničkim stilovima (baroka i klasicizm, koje obogaćuju modernim glazbenim izričajem. Nadahnuće nalaze u baroknoj motoričnosti i koncertantnom stilu klasicističke glazbe njegujući tzv.apsolutnu ili čistu glazbu

Bogatstvo umjetnosti prve polovice 20. stoljeća uočava se u stilskim različitostima

Jazz - javlja se krajem 19. stoljeća, koji je u svojoj raznolikosti i u mnogim varijantama obogatio glazbenu umjetnost 20. stoljeća ostavši trajno prisutnim do naših dana

Mjuzikl - moderna inačica nekoć vrlo popularne operete, javlja se 20. stoljeću, glazbeno-scenska vrsta modernijega glazbenog izričaja

Javlja se laka, popularna zabavna glazba

Poseban pojam u glazbi, što ga je uveo Arnold Schonberg, jest melodija zvukovnik boja(njem. Klangfarbenmelodie). Pojam se odnosi ne samo na različite visine tonova melodije već i na različite boje tonova u melodiji, na svojstvo što ga pojedini tonovi dobivaju ovisno o svojoj visini.

U nekim djelima melodija prerasta u nemirnu ekspresionističku melodijsku liniju punu skokova

Zbog veće uporabe kromatike, melodija se kreće u okvirima proširene tonalitetnosti

Često se rabe alterirani tonovi. Tonovi postaju ravnopravnima te se hijerarhija među njima gubi. Disonanca sve manje "ovisi" o konsonanci, osamostaljuje se (emancipira).

Postupno nastajanje teme u klasicističkom i romantičkom smislu najavljeno je već u djelima Richarda Wagnera (čija djela karakterizira tzv. beskonačna melodija) i kasnije u opusu Claudea Debussya (fragmetarna melodija)

Melodijska tvorba doživjela je najveće promjene

Harmonija

Tvorac i utemeljitelj clustera je Henry Cowell (Tiger, 1929.), koji uz Charlesa Ivesa, koji je također rabio cluster, ali neosviješteno, posve slučajno- prvi obrazlaže svoja načela o uporabi clustera

Pojedini skladatelji suprotstavljaju istodobno dva akorda tercne građe dobivajući na taj način poliakorde

Kao što se disonanca osamostalila od kosonance (emancipacija disonance), tako i disonantni akordi postaju ravnopravni konsonantima, odnosno disonantni se akordi ne moraju nužno riješiti u konstonantne.

Harmonijskom bogatstvu osobito su pridonijelo clusteri (eng. cluster - grozd), akordi koji se sastoje od gusto zbijenih tonova, međusobno udaljenih za interval sekunde.

Javljaju se nove "akordolike tvorevine" gradnjom akorda od samih kvarta (kvartni akord) i/ili drugih intervala

Clusteri se najčešće bilježe tako da se najdublja i najviša nota spoje debelom crtom.

Harmonijski jezik glazbe 20. stoljeća postaje sve složenijim te ga nije moguće spoznati i protumačiti na način kao što se dotad običavalo

Sve što zvuči između tih rubnih, graničnih vrijednosti visina jest tzv. zvukovni pojas clustera. Cluster može biti jednokratan (statički, stajaći), a može se pokretati (kinetički, pokretni) pa tako mijenjati, primjerice, svoju boju, gustoću, raspon, snagu, volumen. Cluster poprima specifičnu boju koja se nalazi na granici šuma.

U višestoljetnoj su glazbenoj povijesti akordi bili nositelji tonalitetnih funkcija

Charles Ives, The Cage

Aeron Copland, Appalachian Spring

Tonalitetnost

U tonalitetnim skladbama jasno je prisutno tonalitetno središte. U takvim je skladbama posebna veza između toničkoga i dominantnog akorda, koji su povezani poput uzroka i posljedice

Neki skladatelji 20. stoljeća u svome stvaranju rabe tonalitet na tradicionalan način, drugi ga preinačuju ili potpuno napuštaju

Pojedine skladbe imaju harmonijsko središte, toniku, ali u harmonijskome smislu nedostaje potvrda tog tonaliteta (odnos tonika - dominantna)

Neki skladatelji rabe istodobno dva ili više tonaliteta. U tom slučaju je riječ o bitonalitetnosti, odnosno politonalitetnosti.

Istodobno značenje više različitih tonaliteta, često međusobno udaljenih, može rezultirati disonantnim zvukom.

Udaljeni tonaliteti imaju malo ili nimalo zajedničkih tonova

Austrijski skladatelj Arnold Schonberg skladao je 1909. godine prvo djelo u kojem su svi tonovi kromatske ljestvice posve ravnopravni. Taj se skladbeni postupak naziva slobodni atonalitet, a stilsko obilježje slobodna atonalitetnost.

Prepušteni potpunoj slobodi skladatelji su ubrzo osjetili potrebu za organizacijom slobodne atonalitetnosti. Ta su njihova nastojanja rezultirala novom tehnikom - organizacijom nastupa visine tona, dvanaesttonskom tehnikom skladanja ili dodekafonijom

Igor Stravinski, Petruška (II. slika)

Arnold Schonberg: Tri glasovirska komada, op. 11 (III. Bewegt)

Ritam i metar

Osobitost metra skladbe uočava se u čestom mijenjanju mjere, što se naziva polimetrom

Horizontalan polimetar nastaje kada mjere slijede jedna za drugom svakih nekoliko taktova

Rabe se sinkopirane i komplekse ritamske kombinacije, paralelni tijekovi različitih ritmova (poliritam), a česta je i uporaba mješovitih mjera

Ivan Matetić-Ronjgov, Ćaće moj

Mjere se često ukidaju u korist slobodnog ritamskog protoka

Vertikalan polimetar jest pojava u kojoj istodobno traje više metarskih podjela

Javljaju se nastojanja prema oslobađanju od prisila metarskih pravilnosti i simetrije

Igor Stravinski: Posvećenje proljeća, Plesovi djevojaka

Emancipaciju disonance, mikrointervala i šuma slijedila je nova organizacija trajanja tonova

Boja tona i glasnoća (dinamika)

Instrumentalne skupine često dobivaju novu ulogu , udaraljke postaju vodećom instrumentalnom skupinom

Mnoge su skladbe napisane za nestandardne instrumentalne sastave

Orkestar početkom 20. stoljeća postaje oskudniji i prozračnijim zvukom orkestra

Primjer, Priča o vojniku, Igra Stravinskog skladana je za violinu, klarinet, fagot, tublju, trombon i udaraljke. U takvom sastavu komornoga orkestra boja svakoga pojedinoga glazbala dolazi do većeg izražaja

Uvođenje novih tehnika sviranja: gudaća glazbala koja se tretiraju poput udaraljki, svirka u najvišim i najdubljim registrima

Boja i glasnoća tonavažni su izražajni elementi glazbenog djela, sredstva kojima se u ekspresionističkoj glazbi mogu postići posebni efekti

U drugoj polovici 20. stoljeća javljaju se i glazbala poput sirene, pisaćeg stroja, metronoma ili se tradicionalna glazbala različitim postupcima prepariraju, s čime se mijenja boja izvedenih tonova

Anton von Webern: Orkestralni komad, op.10, br. 3

Igor Stravinski: Priča o vojniku (ulomak)