Please enable JavaScript.
Coggle requires JavaScript to display documents.
Hrvatske zemlje na granici Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i…
Hrvatske zemlje na granici Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike
Političke ideje i promišljanja Hrvata u osvitu nove civilizacije
Dubrovački povjesničar i dominikanac
Vinko Pribojević
i benediktinac
Mavro Orbini
, proučavajući prošlost, jezik i običaje Slavena, zaključili su da Česi, Poljaci, Rusi, Hrvati i ostali slavenski narodi govore jednim jezikom te da su svi Slaveni potomci Ilira.
Potaknut njihovim istraživanjima, senjski je biskup i splitski nadbiskup, teolog i fizičar
Marko Antonije de Dominis
početkom 17. stoljeća tvrdio da se i pod cijenu prestanka papina autoriteta kršćani trebaju ujediniti i otjerati muslimane iz hrvatskih zemalja -
nacional ni interes stavio je iznad religijskoga.
Svijest o nekoć moćnom hrvatskom kraljevstvu, koje je svojom voljom ušlo u zajedničku državu s Mađarima i na saboru u Cetingradu 1527. bez ikakve prisile izabralo Ferdinanda Habsburškog za kralja, tinjala je među plemstvom Banske Hrvatske, a prihvaćali su je i stanovnici komuna na obali Jadranskoga mora.
Intelektualci
ozaljskog kruga
nastojali su oblikovati jedinstven hrvatski jezik stapajući u cjelinu hrvatske dijalekte i objavljujući mnoga književna djela (npr. kajkavski rječnik isusovca
Jurja Habdelića
).
Težnja za političkim jedinstvom hrvatskih zemalja dominantna je ideja društvene elite Hrvata u ranom novom vijeku.
U Lepoglavi je djelovao pavlin
Ivan Belostenec
koji je sastavio
Gazophylacium seu Loti no-Illyricorum onomatum aerarium
, veliki latinsko-hrvatski rječnik.
Zbog ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u jedinstvenu političku cjelinu, isusovac
Bartol Kašić
preveo je Bibliju na hrvatski jezik, objavio prvu gramatiku ilirskog jezika te pohodio Hrvate koji su živjeli pod vlašću Osmanlija.
Zbog te je ideje pravnik i kartograf
Ivan Lucić
(utemeljitelj hrvatske povijesti, i pisao svoja djela.
Zbog te su se ideje
Zrinski i Frankapani
obratili osmanskim carevima, a doktor teologije
Juraj Križanić
, uvidjevši da zapadne sile neće pomoći Hrvatima, uputio se ruskome caru.
Pavao Ritter Vitezović
objavio je nakon potpisivanja
mira u Srijemskim Karlovcima
, u slavu Leopolda Velikoga,
Oživljenu Hrvatsku
(1700.) - naivno je mislio da će habsburški car oslobođenu Slavoniju i Srijem priključiti upravi hrvatskog bana.
Pavao Ritter Vitezović bio je prvi neovisni intelektualac u Hrvata.
Prvi je autor hrvatske domaćinske literature u kojoj daje savjete o agrarnoj proizvodnji, očuvanju zdravlja, moralu i odgoju djece te o meteorologiji.
Hrvatske zemlje pod habsburškom vlašću - Banska Hrvatska
Najveći feudalac bio je
zagrebački biskup
, a golemim vlastelinstvima gospodare
Zrinski, Frankapani, Nádaždi
[Nadoždi],
Erdödy
[Erdedi],
Ratkayi
[Ratkaji] i
Tahyiji
[Tahiji]
Zbog ratnih događaja i neprimjerenog odgovora vlasti na gospodarske probleme, Bansku Hrvatsku potresala je
inflacija - novac je neprestano gubio vrijednost.
Da se zaštite od inflacije, feudalci su ponovno uveli tlaku i robna davanja.
Banska Hrvatska dijeli se na županije, a one na vlastelinstva.
Pojačan je nadzor nad ovisnim seljacima, a slobodnjaci, građani i sitni plemići borili su se protiv magnata kako bi zadržali svoje povlastice.
Sjedište Banske Hrvatske
bilo je u
Zagrebu
premda se plemićki sabori sastaju i na drugim mjestima.
Zbog upletanja plemića u trgovinu trpjelo je građanstvo koje je ostalo bez tržišta pa se urbane cjeline ruraliziraju.
Seljacima je najteže palo pravo prvokupa, kojim su bill istisnuti iz trgovine - višak proizvoda morali su nuditi feudalcu, koji je određivao cijenu, a istu bi robu poslije prodavao mnogo skuplje
Monopol na pružanje usluga hrane i pića te smješta ja u odmorištima uz ceste prisvojili su plemići, što je još više smanjilo mogućnost zarade pa gospodarski važan trgovački i obrtnički sloj postupno napušta Bansku Hrvatsku.
Seljačka buna 1573.
Kmetovi okupljeni oko
Ambroza (Matije) Gupca
, koji je bio politički voda ustanka, te vojnih vođa
Pasanca i Gregorića
, utvrdili su ciljeve bune:
tražili su staru pravicu - da ne idu na tlaku i da poreze plaćaju u novcu
namjeravali su u Zagrebu uspostaviti svoju vladu koja će ubirati poreze i druga davanja
brinut će se o obrani granice od Osmanlija.
Velikaši su brzo organizirali vojsku i pobijedili nekoliko manjih kmetskih odreda te krenuli prema
Stubici
. Ondje su se
9. veljače 1573
. sukobili s glavninom kmetske vojske kojom je zapovijedao
Gubec.
Unatoč hrabru otporu, kmetovi su poraženi. Nakon pobjede velikaši su se okrutno obračunali s pobunjenim kmetovima (objesili su gotovo osam tisuća seljaka), a Ambroz (Matija) Gubec odveden je u Zagreb i pogubljen.
Buna se
godine 1573
. proširila po cijelom
Hrvatskom zagorju
, a u njoj su sudjelovali i kmetovi iz slovenskih pokrajina
Kranjske i Štajerske.
Gospodarsko stanje u Banskoj Hrvatskoj pogoršalo se u drugoj polovici 16. stoljeća. lonako maleno gospodarsko područje još se više suzilo jer su istočni dijelovi pripojeni Vojnoj granici.
Proizvodnja je gotovo sasvim prestala i nastavilo se iseljavanje seljaka i malobrojnih građana, a magnati su preostale kmetove preseljavali u sjeverozapadnu Ugarsku.
Na njegove su se surove postupke kmetovi žale banu, Saboru i caru, ali bez uspjeha. Pobunili su se protiv Franje Tahyja, a Sabor ih je zbog toga proglasio veleizdajnicima
Hrvatsko se plemstvo uzalud pozivalo na svoja prava i na obveze Habsburgovaca preuzete 1527.
Osobito teško stanje bilo je na susedgradskom i stubičkom vlastelinstvu
Franje Tahyja.
Nakon Tridesetogodišnjega rata (1618-1648) Habsburgovci su nastojali:
slomiti moć plemstva
i uspostaviti
apsolutizam
otvoriti društveni prostor za
modernizaciju i bogaćenje novih društvenih slojeva
, što je još više ugrožavalo interese magnata
centralizirati i germanizirati
Monarhiju
Hrvatsku pretvoriti u austrijsku nasljednu pokrajinu
Borba magnata protiv nadirućeg bečkoga apsolutizma bila je ujedno i borba za očuvanje hrvatske državnosti.
Intelektualci
ozaljskog kruga
nastojali su probuditi nacionalnu svijest hrvatskoga feudalnog plemstva jer se pojavila misao o
ilirskom podrijetlu Slavena.
Povjesničari
Juraj Rattkay i Ivan Lučić te Juraj Križanić
i još neki javni djelatnici osobito su glasni u širenju te ideje.
Vojna krajina
U Vojnoj krajini bilo je malo kmetova i obrtnika i trebalo je osigurati opskrbu namirnicama i vojnim materijalom.
Velik je problem bio demografski manjak - većina se stanovnika iselila ili je preseljena s pograničnih područja. Kako bi se osnažila Vojna krajina i pojačala opskrba postrojba smještenih u utvrdama, bilo je potrebno ponovno naseliti to područje.
Sjedišta generalata bila su u
Varaždinu i Karlovcu
, koji je sagrađen 1579., a jadranski dio štitila je
Senjska kapetanija.
Kralj Ferdinand je 5. listopada 1630.
potpisao povlastice
Vlasima Varaždinskoga generalata.
Potpisivanjem
Vlaških statuta
utvrđeno je da Vlasi:
samostalno biraju svoje seoske knezove i suce
imaju osobnu slobodu i slobodu trgovanja
imaju pravo na ratni plijen.
Zadaća Vojne krajine
bila je
zaštita austrijskih pokrajina
od
osmanskih provala.
Novi naseljenici bili su
Vlasi (slavenizirano nomadsko stanovništvo s Balkana)
i njihov je dolazak počeo u prvoj polovici 16. stoljeća.
Vojna krajina
bila je od prve polovice
16. stoljeća obrambeno područje prema Osmanskom Carstvu,
podređena
Dvorskome ratnom vijeću u Grazu
, i nije bila pod vlašću
bana i Hrvatskog sabora
.
S prestankom osmanskih osvajanja Vlasi na osmanskoj strani ostali su bez povlastica i prihoda pa prihvaćaju pozive graničarskih habsburških zapovjednika. Masovna migracija vlaških obitelji počela je devedesetih godina 16. stoljeća.
Osnovna dužnost Vlaha
bila je
vojna služba
na koju su obvezni svi muškarci stariji od 18 godina, a imali su i radnu obvezu vezanu za popravak i gradnju utvrda.
Povlastice Vlasima pro dubile su spor između vojnograničarskih vlasti s jedne strane i hrvatske vlastele s druge.
Uskoci
Uskoci
su prebjezi s područja pod osmanskom vlašću, koji su utočište nalazili u hrvatskim zemljama i nastavljali borbu protiv Osmanlija.
Posebno su se istaknuli
uskoci
prebjegli iz
Hercegovine u Klis
, odakle su „uskakali" u područja pod osmanskom vlašću, što je i potaknulo Osmanlije da osvoje
Klis 1537.
Nakon pada Klisa uskoci su se preselili u Senj,
gdje su stupili u službu Vojne granice. Njima se pridružuju prebjezi iz
mletačke Dalmacije venturini
Prebjege s
osmanskog područja
, koji su utočište nalazili u
mletačkoj Dalmaciji
, odakle su nastavljali sukobe s Osmanlijama, nazivamo
Morlacima;
tisuće Hrvata iz Dalmacije pobjegle su pred osmanskim provalama u talijansku pokrajinu
Molise
Senjski uskoci osnovali su i
uskočku mornaricu
, a posade su imali i na
Velebitu
. Pokraj središnje velebitske utvrde nastalo je podgrađe
Krasno.
Na moru su se sukobili s Mlečanima.
Habsburški vladari nisu poduzimali ništa kako bi ih spriječili u borbi protiv mletačke dominacije na Jadranu, što je i Habsburgovce dovelo u sukob s Venecijom
1615. (Uskočki rat)
Madridskim mirom 1617
. Habsburgovci su se obvezali raseliti uskoke iz Senja i spaliti njihove brodove.
Senjski uskoci
preseljeni su na
Žumberak i u okolicu Otočca.
Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću – Istra i Dalmacija. Dubrovnik
Hvar
Hvar
je bio bogata komuna mletačke Dalmacije.
Vlast su u komuni imali
plemići
, no obogaćeni pučani tražili su nadzor nad trošenjem općinskog novca te sudjelovanje u vlasti.
Povod pobuni dali su nasilni mladi plemići. Ustanak je pod vodstvom
Matije Ivanića
počeo u
svibnju 1510.
I ubrzo su
pučani
gospodarili otokom.
Buna se proširila i na gradove na kopnu.
1514. Mlečani
su poslali snažnu vojsku,
ustanak je ugušen
, ali pučani su dobili nadzor nad trošenjem općinskog novca.
Istra
Istarski su gradovi bili organizirani kao u Dalmaciji te je svu vlast u njima gradovi imalo plemstvo.
Istarsko je stanovništvo bilo malobrojno i većinom se bavilo
poljodjelstvom i stočarstvom
. Najvažnija grana bila je
proizvodnja ulja
, koju je osobito poticala mletačka vlast.
U Istri se tijekom novog vijeka zadržala srednjovjekovna teritorijalna podjela na
mletački
(obalni dio i gradovi)
habsburški dio
(unutrašnjost Istre sa unutrašnjost istre sa sjedištem u Parnu)
Epidemije kuge
zadavale su istarskom stanovništvu velike teškoće sve do
17. stoljeća
. Južni i zapadni dijelovi istre često su bili izloženi
epidemijama malarije
. Te su bolesti znatno utjecale na malobrojnost istarskoga stanovništva.
Teško stanje dodatno je pogoršao
Uskočki rat
početkom
17. stoljeća
. Rat između uskoka i Mletačke Republike počeo je presretanjem mletačkih lađa koje su trgovale s Osmanskim Carstvom, a pretvorio se u palež habsburških posjeda u Istri.
Gospodarstvo Dalmacije
Obrti su u Dalmaciji bili slabo razvijeni - ona je bila medu najnerazvijenijim mletačkim pokrajinama.
Bilo je malo obradivih površina pa je izlov iz mora bio temelj prehrane stanovnika.
Iz Dalmacije su se u zaleđe izvozili riba, ulje, masline, sol, vino, stoka, sir, koža i vuna, no roba se prevozi la u Veneciju pa tek onda razvozila po kontinentu, što je pogodovalo ilegalnoj trgovini.
Najvažniji događaj za dalmatinsku trgovinu bio je otvaranje
Splitske skele
potkraj
16.
stoljeća. Bio je to granični prijelaz između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva s uređenim skladištima, koje je o vlastitu trošku podignuo
Daniel Rodriga
, mletački Židov podrijetlom iz Španjolske.
Trgovina se naglo povećala i ugrozila je dubrovačku trgovinu.
Dubrovnik
Dubrovačka trgovačka flota
bila je u drugoj polovici 16. stoljeća na vrhuncu moći, a u gradu su cvali
obrti i manufakturna proizvodnja.
Dubrovčani su gradili veličanstvene palače i ljetnikovce.
Velika se pozornost posvećivala školovanju djece.
U Dubrovniku su djelovali veliki hrvatski književnici poput
Marina Držica, Šiška Menčetića, Nikole Nalješkovića, Mavre Vetranovića i Cvijete Zuzorić
, a medu hrvatskim baroknim slikarima istaknuo se
Nikola Božidarević
Zlatno doba Dubrovačke Republike protegnulo se i u 17. stoljeće. Dubrovčani su razgranali proizvodnju i prijevoz srebra i olova iz rudnika na području Osmanskog Carstva u razvijene krajeve Europe, gdje su bili vrlo traženi.
Potres 1667.
Težak udarac Dubrovniku bio je
katastrofalni potres 6. travnja 1667.
Poginulo je gotovo
pet tisuća Dubrovčana
, a jedan od najljepših i najskladnijih sredozemnih gradova nestao je u nekoliko minuta.
Ono što nije srušio potres, uništio je
požar
, koji je danima pustošio grad.
U teškim se okolnostima istaknuo diplomat, pjesnik i pisac
Nikola Bunić.
Organizirao je gašenje požara, izvlačenje i liječenje ranjenika, spriječio je pljačku te u prvim tjednima nakon potresa organizirao javne kuhinje i skrb za unesrećene.
Nevolju su pojačali osmanski veliki vezir Kara Mustafa, koji je tražio da mu se preda imovina poginulih rodova, i Mlečani, koji su željeli dokrajčiti posrnuli Dubrovnik.
Vještim diplomatskim potezima i varkama te djelomičnim prikrivanjem istine Bunić je spasio Dubrovnik.
Dubrovčani su ga počastili titulom
oca domovine.
Dubrovnik se teško i sporo oporavljao od potresa i požara i više nije do segnuo staru moć.
Na otocima i u obalnim gradskim komunama vladali su
plemići.
Premda su pučani bogatstvom često nadmašivali plemiće, nisu sudjelovali u vlasti.
Mletačku vlast u gradovima predstavljali su
knezovi (mletački plemići)
, koji nisu bili odgovorni gradskim vijećima, nego izravno Veneciji.
Mletačka je Republika sa svakom komunom uspostavljala zasebne odnose, što je bio razlog neprestanih nesuglasica medu komunama i onemogućavalo je zajedništvo protiv Venecije.
Glavni providur
, nositelj mletačke vrhovne vojne i civilne vlasti u Dalmaciji, stolovao je u
Zadru.
Brinuo se o provedbi carinskih i drugih propisa kojima je Venecija ograničavala dalmatinsku trgovinu.
Selo i grad u hrvatskim zemljama
Gradovi u Istri i Dalmaciji
Imali su nekoliko tisuća stanovnika i zbog oštre mletačke politike nisu se razvijali u skladu s resursima kojima su raspolagali.
I
patriciji
, koji su upravljali gradom, i pučani imali su oranice, maslinike i vinograde koje su obrađivali
koloni.
To su osobno slobodni seljaci koji nemaju dovoljno vlastite zemlje pa je uzimaju u najam i vlasniku daju (najmanje) trećinu prinosa, a s ostatkom izlaze na tržište i tim novcem plaćaju poreze.
Pućani su obrtnici, no rijetko proizvode više od potreba komune
U palačama i ljetnikovcima patricija i bogatih pučana se koncertiralo, a na poticaj i uz njihovo pokroviteljstvo
intelektualna i književna elita osniva akademije.
Kazališne
su
predstave
omiljena zabava građana, a kolika se pozornost davala kazalištu svjedoči i osnutak
hvarskoga kazališta, najstarije zidane kazališne zgrade u Europi.
Gradovi Banske Hrvatske
Stanje se popravilo kada je Vojna granica zaustavila osmansku agresiju i kada su Vlasi počeli obrađivati zemlju, za što su trebali poljoprivredne alate.
Sredinom 17. stoljeća isusovci i pavlini grade gimnazije u Zagrebu, Varaždinu i Lepoglavi te, u skladu s odlukama Tridentskog koncila, barokiziraju gradove.
Društveni život građana obogaćuju i putujuća kazališta.
Proizvodnja u
gradovima Banske Hrvatske
bila je skromna jer je cijelo područje gotovo opustjelo - zbog upada osmanskih akindžija i pljačkaških pohoda regularnih postrojbi - pa nije bilo većeg tržišta za obrtničke proizvode.
Godine 1662. u Zagrebu je počela raditi akademija. Godine 1669. dobila je povlastice kojima se uzdignula na razinu sveučilišta.
Velike su promjene nastale u uzgoju biljaka iz Novoga svijeta uzgoju purana.
Smrtnost djece bila je velika, što se nadoknađivalo čestim rađanjem.
Kako bi osigurali političku stabilnost nužnu za razvoj gospodarstva,
osmanski
su
vladari
razumno određivali poreze, što je
bilo poticajno za trgovinu, obrte i uslužne djelatnosti.
I dalje se živjelo u jednostavnim zgradama i nehigijenskim uvjetima.
Dopuštali su selidbe stanovništva, što je pomagalo križanju biljaka i životinja i donosilo nove ideje i investicije.
Društveni život u selima hrvatskih zemalja u ranome novom vijeku malo se promijenio u odnosu prema srednjem vijeku: Katolička Crkva dominirala je u određivanju svjetonazora i društvenog života.
Premda je svaki narod imao vlastitu poduzetničku etiku, vlastite načine uzgoja biljaka i životinja i premda su narodi živjeli jedni pokraj drugih i nije bilo brakova između pripadnika različitih vjerskih skupina, većina stanovnika bila je otvorena prema drukčijim kulturnim utjecajima.
Gradovi u Slavoniji
Sulejmanov most
, izgrađen 1566., bio je više cesta na hrastovim balvanima, koja se protezala oko osam kilometara od Osijeka do Darde premośćujući Dravu i baranjske močvare. Suvremenici su taj most smatrali osmim svjetskim čudom.
U gradovima je živjelo slavensko muslimansko stanovništvo, najčešće obraćenici s kršćanstva.
Zahvaljujući prometnoj i strateškoj važnosti
Sulejmanova mosta
, u 17. je stoljeću najveći grad postao
Osijek
.
Najveći je grad u 16. stoljeću u Slavoniji bila
Požega.
Gradovi na našim područjima poprimali su orijentalna obilježja s odvojenim četvrtima:
za gospodarsku djelatnost - čaršiju su činile obrtničke radionice i trgovačke radnje
za stanovanje -
mahale
su nastajale oko džamija.
Higijena
Osmanlije su njegovali kult vode i gradili su vodovode, česme i vodoskoke pa se znatno povećala razina higijene na našim područjima.
Kultura ponašanja muslimana u gradovima i većim naseljima pozitivno se odrazila u selima u kojima je dominiralo kršćansko stanovništvo, osobito na prehrambene navike i higijenu, gradnju kuća i raspored prostorija te raznovrsnost pokućstva.
Gradovi su imali vodovod, kanalizaciju, javnu rasvjetu i škole
Hamam
je glavno mjesto društvenoga života u osmanskim gradovima. U hamamu se kupalo, masiralo, orezivalo nokte, podrezivalo bradu i kosu, a nakon tretmana pila se kava ili čaj, razgovaralo, tračalo i špijuniralo.
Higijenu mesnica i ribarnica, trgovinu žitaricama, voćem i povrćem te živim životinjama, kožom i krznom nadzirali su islamski klerici i doktori medicine u većim gradovima, a u manjim gradovima kirurzi brijači.
Hajduštvo
Na čelu hajdučke družine bio je
harambaša
, a izvodili su prepade na prometnim putovima i u naseljima.
U naseljima su imali i svoje pomagače,
jatake
, koji su ih opskrbljivali hranom, smještajem i informacijama.
Zaostajanje za društvenim i gospodarskim razvojem Zapada Osmanlije su prebacili na porezne obveznike, što je izazvalo pojavu
hajduštva.
Hajduštvo
je postalo dio mentaliteta, a odmetnici od vlasti lokalni heroji i junaci narodne epike.
Zrinsko-frankapanski otpor
Car Leopold
obvezao se na plaćanje velike ratne odštete i povrat područja koja je hrvatsko i ugarsko plemstvo u tom sukobu oslobodilo. Leopold je tako pokazao da
ne želi dopustiti jačanje hrvatskog i mađarskog plemstva
i da se
ne želi do kraja obračunati s Osmanlijama
jer "samo strah od njih Hrvate i Mađare drži u pokornosti"
Nezadovoljni vladanjem Leopolda I. nekolicina hrvatskih (i ugarskih) velikaša planirala je detronizirati Habsburgovce.
Nakon pobjeda
1663. i 1664
., u kojima su se istaknuli
Nikola i Petar Zrinski,
te velike pobjede carske vojske nad Osmanlijama
1664
. kod
Sankt Gottharda
[Gotarda),
car Leopold
je, na iznenađenje svih, s
Osmanlijama zaključio mir u Vašvaru
.
Na čelu urote
u Hrvatskoj (pa i Ugarskoj) bili su hrvatski velikaši
Nikola Zrinski
, njegov brat
Petar Zrinski
i
Fran Krsto Frankapan.
Premda su svi bili svjesni krize Osmanskog Carstva, u ljeto
1663
. Osmanlije su izveli vojni pohod pod vodstvom vezira
Ahmeda Ćuprilića.
Svjesni moći Habsburgovaca potražili su pomoć
Francuske, Poljske i Venecije.
Kako nisu dobili traženu pomoć, Petar Zrinski obratio se Osmanlijama. Sultanu je preko izaslanika Petra Bukovačkog ponudio
vrhovništvo nad Hrvatskom u zamjenu za nasljednu vlast Zrinskih u Hrvatskoj, uz plaćanje godišnjeg danka sultanu.
I prije nego što je dobio sultanov odgovor,
bečki je dvor doznao za njihove planove
. Kako pothvat nije uspio, vođama otpora preostalo je samo tražiti carevu milost.
U travnju 1670. Fran Krsto Frankapan i Petar Zrinski
uputili su se u
Beč
. lako im je car jamčio sigurnost, nakon dolaska su uhićeni, zatvoreni i osuđeni za veleizdaju.
Pogubljeni su u Bečkome Novome Mjestu 30. travnja 1671. Pogubljenjem
Frana Krste Frankapana i Petra Zrinskog
izumrle su dvije najmoćnije velikaške obitelji.
Između Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje
Neki ugarski plemići za kralja su poduprli
Ivana Zapolju
, a neki
Ferdinanda Habsburškog
, brata španjolskog kralja i njemačkog cara Karla V.
Dio slavonskih plemića
na saboru u Dubravi
, između Vrbovca Čazme,
6. siječnja 1527
. podupro je
Ivana Zapolju
.
Smrću kralja
Ludovika II. Jagelovića
nakon
Mohačke bitke 1526.
raspala se ugarsko-hrvatska državna zajednica.
Ferdinandovi su predstavnici hrvatskom plemstvu zajamčili da će kralj:
u Hrvatskoj držati i plaćati tisuću konjanika i dvije stotine pješaka
dodijeliti osam stotina konjanika velikašima i plemićima, ovisno o njihovoj časti i položaju
na granici Kranjske i Hrvatske držati primjeren broj vojnika koji će se moći brzo uključiti u obranu zemlje od osmanskih napada
poslati inženjere koji će pregledati gradove i utvrde u Hrvatskoj te ih opskrbiti oružjem i streljivom
poštovati sve povlastice, prava, slobodu i zakone Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te je uvijek braniti i štititi.
Hrvatsko je plemstvo u franjevačkom samostanu u
Cetinu 1. siječnja 1527. za kralja izabralo Ferdinanda Habsburškog.
Hrvatsko je plemstvo očekivalo da će Habsburgovci pokrenuti odlučujući rat protiv Osmanlija i vjerovalo da će osmanska opasnost uskoro nestati.
Dvostruki izbor izazvao je građanski rat medu pristašama protukraljeva. To su iskoristili Osmanlije, provalama u Hrvatsku i Ugarsku pomažući Ivana Zapolju.
Građanski
je
rat
trajao do
1538
., kad je sklopljen mir između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog. Ferdinand je priznao Zapolji kraljevski naslov i samostalno vladanje u onom dijelu Ugarske koji je bio u njegovim rukama, a Zapolja se odrekao naslova kralja Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u korist Ferdinanda.
Iva Ozimec, 2.c
Ivan Zapolja
Ferdinand Habsburški
Cetingradska povelja
Franjo Tahy
Spomenik Matiji Gupcu hrvatskog kipara Antuna Austinčića u Gornjoj Stubici, pokraj Muzeja seljačkih buna
Oton Iveković,
Smaknuće Matije Gupca
Juraj Rattkay
Ivan Lučič
Juraj Križanić
Leopold I.
Nikola Zrinski
Petar Zrinski
Fran Krsto Frankapan
Vlaški statut
Crtež s prikazom uskoka
Uskočki napad na mletački brod ispred Senja
Nikola Bunić
Spomenik Marinu Držiću
Šiško Menčetić
Nikola Nalješković
Mavro Vetranović
Cvijeta Zuzorić
Mavro Orbini
Markatun de Dominis
Juraj Habdelić,
Dictionar
Ivan Belostenec
Gazophylacium seu Loti no-Illyricorum onomatum aerarium
Hvarsko kazalište
Sulejmanov most u Osijeku
Ilustracija hajduka iz 18. st.
Hamam
