Za Augustove vladavine i rimsko je pjesništvo dosegnulo vrhunac. Na pomak interesa utjecale su i promijenjene političke prilike: s propašću Republike i govorništvo gubi važnost u javnom životu, a prostor slobode sužava se i za historiografiju. Vergilije je nakon mladenačkih stihova objavio pastirske pjesme (»Ekloge« ili »Bukolike«) ugledajući se na Teokrita, a zatim didaktički ep »Georgike«, prema grčkim, ali i domaćim, rimskim izvorima. Do same je smrti dovršavao »Eneidu«, ep u 12 pjevanja o trojanskom junaku Eneji, mitskom praocu Rimljana. U epu se prošlost Rima sagledava iz perspektive njegove svjetskopovijesne, civilizacijske uloge. Horacije, bivši republikanac, a poslije zagovornik Augustovih političkih ideja, stekao je slavu lirskim pjesmama (carmina), za koje je i motive i metričku formu nalazio kod starijih grčkih lirika (Alkeja, Sapfe, Anakreonta i dr.). Heksametarske su mu »Satire« u Lucilijevu duhu, ali blaže u poruzi i dotjeranije u izrazu. Opuštenim konverzacijskim tonom odlikuju se i heksametarske »Poslanice«, od kojih je najpoznatija već u antici nazvana »O pjesničkom umijeću«. To je bilo i doba velike popularnosti rimske ljubavne elegije, u kojoj se, u Katulovu duhu, proklamiraju ideali apolitičnosti i subjektivnosti, uz izrazit nehaj prema društvenim normama. Začetnik joj je Gal, a glavni predstavnici Tibul, Propercije i Ovidije. Elegijskim distihom poslužio se Ovidije i za tobože didaktično »Umijeće ljubavi« i »Faste«, priče u vezi s rimskim kalendarom. Najopsežnije mu je i najutjecajnije djelo ep »Prijetvorbe«, niz od približno 250 priča o raznolikim metamorfozama, od prijelaza kaosa u kozmos do preoblike Cezara u zvijezdu.
