Na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu (1095) papa Urban II. pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Njegov poziv spremno su prihvatili neki zapadnoeuropski vladari i, a potom i širi društveni slojevi. Premda je u XI. st. u Europi započelo razdoblje opće demografske, gospodarske i političke obnove, niži društveni slojevi proživljavali su teško gospodarsko stanje i glad, a 1094–95. europske je zemlje zahvatila nepoznata epidemija. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i egipatski Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Na uspjeh ideje o križarskim ratovima utjecala je i kriza u Bizantskome Carstvu, koje nije bilo u stanju zaustaviti napredovanje Turaka Seldžuka u Maloj Aziji. S druge strane velika, ali unutarnjim sukobima razdirana turska seldžučka država na Bliskom istoku, mogla se činiti lakim plijenom mogućem osvajaču.
