Logička kategorija analize pripovjednog teksta koju francuski teoretičar A. J. Greimas (1966) dobiva funkcionalnom redukcijom prijašnje kategorije lika. Aktanti (pravi: subjekt, objekt; modalni: pomoćnik, protivnik; i etiologijski: pošiljatelj, primatelj) tvore apstraktnu matricu odnosa koja se transformacijama prevodi u konkretno (modalno, žanrovsko, stilsko, jezično) očitovanje pripovjednog teksta.

U književnu teoriju pojam polifonija uveo je 1920-ih ruski književni teoretičar M. M. Bahtin. Baveći se problemom autorstva i odgovornosti, Bahtin je polifonijskom nazvao romanesknu strukturu u kojoj sukobljeni glasovi različitih svjetonazora vode ravnopravan dijalog. To znači da ni jedan glas u tekstu, pa tako ni autorov, nije povlašten. Takva slobodna igra diskursa koja ne dopušta prevlast jednoga stajališta nad ostalima omogućuje čitatelju da s navedenim glasovima stupi u izravan, ali i nedovršiv dijalog. Prema Bahtinovu mišljenju, polifoniju oprimjeruju romani F. M. Dostojevskoga, koji svojim kaotičnim višeglasjem odražavaju stanje ranoga ruskoga kapitalizma. Polifonija je postajala sve izraženija u nešto kasnijim djelima svjetske književnosti kakva su pisali F. Kafka, J. Joyce, V. Woolf i dr.

pojam Bahtina koji označuje povezanost vremena i prostora pripovjednog teksta. Služi mu da razgraniči roman od ostalih žanrova i u njega uvede povijesnu tipologiju: 1) starogrčki avanturistički roman (vrijeme i prostor neutralan apstraktan okvir radnje - ne unosi ikakve promjene) 2) avanturističko-svakodnevni roman - razvoj junaka, unutarnje vrijeme, stvaran zemlj. prostor. 3) biografski roman - prostor dobiva moralno-etičke koordinate. 4) renesansni rableovski roman - usredotočen na čovjekovu tjelesnost: odjeća, jelo, piće, smijeh i smrt.

intertekstualnost (francuski intertextualité, od inter- + tekst), termin koji se u književnoj teoriji pojavio 1960-ih, a kojim se označuju odnosi među tekstovima. Nastao je u trenutku krize značenja, samostalnosti i referentnosti teksta, kada se on pretvara u »otvoreni« fragment slobodan za odnose s drugim tekstovima. Intertekstualno se djelo zato može promatrati kao presjecište većega spleta tema, kodova i postupaka. Prema francuskom teoretičaru L. Jennyju intertekstualnost je općenito postupak remećenja reda, poretka, konvencije te potječe iz stajališta suvremenih teorija da se književna istina može prikazati tek iz više kutova. Prema R. Barthesu svaki je tekst intertekst, jer se u njemu nalaze elementi prijašnjih tekstova i okolišne kulture. Nasuprot tradicionalnu mišljenju da je značenje svakoga teksta autonomno, pojam intertekstualnost ustraje na isprepletenosti te međusobnoj prožetosti i zavisnosti značenja.

pripovjedač, u fikcionalnom pripovijedanju glas odgovoran za pripovjedni iskaz, posredovanjem kojega se predočuje neka radnja. Pripovjedač je uvijek tekstualna tvorevina pa ga treba razlikovati od autora čak i onda kada nastupa kao tvorac pripovjednoga teksta. Prednaratološka teorija proze razlikuje pouzdanog i nepouzdanoga pripovjedača. Pouzdani, autorski ili objektivni pripovjedač stoji izvan ispripovijedanoga svijeta i o njem govori s određene distance te sa širokim poznavanjem likova i događaja koje iznosi. Najčešće je riječ o tzv. pripovjedaču iz trećega lica. Nepouzdani je pripovjedač lik u pripovjednom tekstu zbog čega je njegovo poznavanje pripovijedane situacije pristrano, obojeno njegovim subjektivnim stajalištem o drugim likovima i o događajima (pripovjedač iz prvoga lica). Osim osnovnoga razlikovanja između autora i pripovjedača suvremena naratologija razlikuje i pripovjedača i implicitnog autora te autora funkcije. Za razliku od implicitnog autora, tj. okvirne ili izvantekstne instancije, te od autora funkcije, tj. intertekstne instancije pripovjednoga teksta koja ga spaja s drugim tekstovima autorskog opusa, pripovjedač pripada unutrašnjosti određenoga teksta. Pripovjedačeva se djelatnost očituje prije svega kroz njegov odnos prema likovima, odn. kroz stajalište pripovjedača određeno podjednako i njegovim stajalištem prema njima i mjestom među njima. Odnos s naslovljenikom pripovijedanja ili kontakt podrazumijeva sklop pretpostavki koje pripovjedač ima o njegovoj jezičnoj, književnoj i kulturnoj kompetenciji. Status pripovjedača odnos je pripovjedača prema samomu sebi, ponajprije određen pripovjedačevim društvenim identitetom ili mjestom koje mu u tekstu dodjeljuje autor. Kao dimenzija same pripovjedne djelatnosti, status pripovjedača govori o njegovoj pouzdanosti, svjetonazoru, pripadnosti stilskoj ili žanrovskoj tradiciji.

U užem smislu, začetnik umjetničkog, znanstvenog ili publicističkog djela koje dokazuje njegovu samostalnost, inventivnost, kreativnost ili originalnost. Potonji se smisao razvio u rastućem otklonu od srednjovjekovnog pojma auctor koji je svoj autoritet gradio na podčinjavanju božanskomu otkrivenju. Iako se o autorstvu djelâ vodi računa već od kraja srednjeg vijeka, a posebno od renesanse, smisao autora utvrđen je u XVIII. st., koje osamostaljuje sadašnjost spram prošlosti i otkriva samostvaralačku čovjekovu sposobnost. U to se doba ustaljuju zakoni književnog tržišta koji vezuju autora za duhovni oblik cjeline djela sprečavajući njegovo samovoljno preinačivanje. Tako autorska individualnost postaje jamcem književne autonomije i umjetničke vrijednosti djela, a sve to do naših dana usmjerava refleksiju o književnosti i njezino proučavanje. Djelo se izvodi bilo iz autorove okoline, biografije, psihičkog ustrojstva, mašte, namjere bilo iz stila. Početkom XX. st. empirijski autor već se osporava u korist autora kao implicitnog odredbenog načela djela koje mu osigurava estetičku vrsnoću. No francuski kritičar R. Barthes objavio je 1968. »smrt« i tako shvaćena autora kako bi književni tekst oslobodio stege jedinstvenog značenja. Ali se novim nadomjestkom za autora u njega očituje transgresivni pojam pisanja (écriture), to pak pokazuje da je autor neiskorjenjiv kao regulativ recepcije djela.

TINJANOV/JAKOBSON
RELACIONI POJAM FUNKCIJE
autor ne odlučuje o funkciji, nego književni sustav razdoblja u kojem se pojavljuje

MUKAROVSKI
ORGANICISTIČKO SHVAĆANJE FUNCKIJE
estetička funkcija (svršnost bez svrhe) oslobađa i harmonizira rad ostalih praktičnih funkcija (psihologijska, socijalna, ekonomska, metafizička, ideologijska, informativna, spoznajna, moralna..)

književno pripovijedanje najčešće tematizira imaginarne događaje ili izmišljene povijesti. Kao modus, pripovijedanje se izdvaja i dovodi u razlikovni odnos s drugim modusima pripovjednoga teksta. Tako ga se u marksističkoj tradiciji suprotstavlja i nadređuje modusu opisivanja, a u strukturalističkoj tradiciji stavlja u oprjeku prema modusu prikazivanja, slično kao što američki teoretičari (point of view criticism) suprotstavljaju kazivanje (telling) i prikazivanje (showing).

Riffaterre (franc. izgovor [ʀifatɛ:'ʀ]), Michael, američki književni teoretičar francuskog podrijetla (Bourganeuf, Francuska, 20. XI. 1924 – New York, 27. V. 2006). Studij završio u Lyonu i Parizu, a nakon obrane disertacije 1955. na Sveučilištu Columbia, radni je vijek proveo u SAD-u. U teoriji književnosti poznat je po pokušaju da odredi specifično književne odlike teksta usredotočujući se na proces čitanja. U stilističkoj tradiciji određivao je literarnost kao naglašenu ekspresivnost teksta koja se postiže otklonom od norme. Normu, međutim, ne tvore neknjiževne, tj. jezične konvencije koje prethode tekstu, nego ju čitatelj otkriva u samom tekstu, prepoznajući ju katkad tek u činu književne devijacije (Ogledi o strukturalnoj stilistici – Essais de stylistique structurale, 1971). Kako bi dobro razumio tekst, stvarni čitatelj mora dosegnuti položaj nadčitatelja, odnosno idealnoga čitatelja, kojega tekst ocrtava svojim estetičkim normama. U prvoj, heurističkoj fazi čitanja, on se oslanja na jezičnu kompetenciju i doživljava književni jezik kao mimezu stvarnosti. Tek u ponovljenom, hermeneutičkomu čitanju, koje zahtijeva književni tekst pružanjem otpora heurističkom čitanju, moguće je provesti odgovarajuću stilističku analizu (Semiotika pjesništva – The Semiotics of Poetry, 1978).

Jedan od središnjih pojmova suvremene književne teorije, kojemu su prethodili pojmovi poput sveze, gradbe, ustroja, sklopa, forme, obrasca. Stožerna uloga koncepcije strukture javila se zbog premještanja težišta s vanjskih odrednica djela na njegove unutarnje zakonitosti. U teorijskim pristupima koji su prethodili strukturalizmu pojam strukture vezivao se za sadržaj, cjelinu, stil ili svijet, što ih je približavalo pojmovima cjeline i djela. Nasuprot tim tradicionalnim pristupima književnosti, strukturalisti pojam strukture prije svega definiraju kao odnos između elemenata teksta ili sustava. Zato se sa strukturalizmom pojam strukture čvrsto vezuje uz pojmove razlike, funkcije, razine i oprjeke.

Već se u predstrukturalističkoj tradiciji → nove kritike u prvi plan stavljala unutarnja struktura djela nasuprot vanjskim okolnostima u kojima ono nastaje ili se odvija njegova recepcija. Tako je C. Brooks strukturu tumačio u terminima paradoksa, proturječja, napetosti i naglasaka. Ona prema njemu ne združuje sastavnice umjetničkog djela u uzorak podudarnosti, nego ujedinjuje njegove nepodudarne sastavnice, iz čega izrastaju proturječja, napetosti i paradoksi. Oni se postupno uravnotežuju i usklađuju te oblikuju poetsku strukturu kao »obrazac razriješenih naglasaka«. J. C. Ransom je pak uveo razliku između strukture i teksture, pri čem potonja pridaje pjesmi osjetilnu prisnost i konkretnost. Tu je ideju potom preuzeo M. Beardsley u tumačenju kiparstva, glazbe i proze.

Obrat u poimanju pojma strukture uveli su strukturalisti Pariške, Praške i Tartuske škole 1930-ih i 1960-ih, oslanjajući se na lingvističko naslijeđe švicarskog lingvista F. de Saussurea i ruskog formalizma. Prema Saussureu, jezični znak stječe svoj značenjski identitet tek u oprjeci s drugim znakom (Tečaj opće lingvistike, 1916). Zato značenje znaka proizlazi iz vrijednosti koju zadobiva s obzirom na svoj položaj prema drugim znakovima u jezičnom sustavu. Međutim, ta autonomija uskraćena elementima sada se prenosi na sustav. Stoga je danski lingvist L. Hjelmslev, u kasnijoj razradbi Saussureovih postavki, odredio strukturu kao autonomnu cjelinu unutarnjih ovisnosti. Struktura se u tom smislu tumači kao dubinska mreža logičkih odnosa iz koje se generiraju površinski odnosi. Međutim, takvo definiranje strukture kao uvjeta mogućnosti koji upućuje sam na sebe, isključujući pritom vanjski referent, dovelo je do rascjepa na metodologijski i ontologijski pojam strukture. Tako, primjerice, R. Barthes tumači strukturu kao simulakrum koji omogućuje pojavljivanje nečega prethodno nevidljivog i neraspoznatljivog u prirodnom predmetu (Strukturalistička aktivnost, 1964). Nasuprot tomu, ontologijski pojam strukture vezuje se za nešto što postoji neovisno o djelatnosti analitičara.

Prvom se strukturalističkom analizom drži zajedničko čitanje Baudelaireove pjesme Mačke R. Jakobsona i C. Lévi-Straussa (»Mačke« Charlesa Baudelairea, 1962). Polazeći od formalne podjele pjesme na dvije sestine odvojene jednim dvostihom, pokazali su kako se niz oprjeka (činjenica/mit, ograničenje/prostiranje, vanjština/unutrašnjost) raspoređuje po razinama pjesme dok se značenjski ne razriješe. U kritici koju im je uputio M. Riffaterre u prvi se plan ističe ovisnost strukture pjesme o čitanju koje nikad ne aktualizira sve paralelizme pjesme, nego samo one stilski obilježene. Naglašavanjem oprjeke između potencijalnih aspekata strukture teksta i njihovih aktualizacija, Riffaterre je najavio uklapanje teksta u komunikaciju, čime bi se ujedno potkopala prednost strukture pred funkcijom kao stožerni postulat strukturalizma. Međutim, već je Tz. Todorov, imajući na umu Jakobsonovu definiciju poetske funkcije, postavio tezu da u književnom djelu svaki iskaz prolazi kroz preobrazbu referencijalne poruke u poetsku poruku koja za sadržaj uzima sam jezik. Zato, tvrdi Todorov, referencijalni aspekti pjesme zapravo poprimaju obličje jezične strukture. Prednost je književne strukture pred jezičnom strukturom u tome što čini zornom gramatičku strukturu jezika, koja iščezava u jezičnoj strukturi zbog naglaska na drugim funkcijama. Zbog tog autoreferencijalnoga karaktera, književna je struktura u stanju uprizoriti samu bit jezika, koja je neosviještena i zapretana u svakodnevnim, i upotrebom uhodanim, oblicima komunikacije. Dok je u svakodnevnom jeziku veza između označitelja i označenog arbitrarna, ona je u književnom jeziku motivirana. Upravo je to navelo G. Genettea (Mimologije, 1976) da ustvrdi kako je poezija projekcija utopije jezika u kojoj je jaz između označitelja i označenog ukinut. Poezija u tom smislu briše jaz koji tvori jezik. J. Derrida (O gramatologiji, 1967) tu je koncepciju proglasio nostalgijom za mitskom puninom i metafizičkom prisutnosti. Derrida tako zatvaranju te centrirane strukture u transcendentalnom označenom suprotstavlja slobodnu igru označitelja koja isključuje mogućnost konačnog i sveobuhvatnoga značenja koje bi zaustavilo proces označivanja. Međutim, i ta Derridaova razgradnja pojma strukture ostaje neizbježivo vezana za pojam koji teži dekonstruirati.